subota, 18. veljače 2017.

Torta sova


- Čula sam da vi radite torte?
Dotrčala mi je plavokosa djevojčica, prijateljica mojih cura kada sam došla u školu po njih...
- Radim - kažem ja.
- Da li biste meni napravili, znate, ja ću vam platiti...
- Ne moraš ti meni ništa platiti, bit će to poklon za tvoj rođendan.
- Rekla sam ti - kaže jedna od mojih cura.
-  Na što želiš tortu? - pitam
- Na sovu...
- Nema problema...


Rastale smo se, no mi smo joj već prije kupili šalicu na sovu, tako da je to bio još jedan dodatni poklon.
Često razmišljam o toj curici, koja odrasta bez majke i uz oca  kojeg još nisam upoznala. Zrelija od drugih djevojčica no lako vam se uvuče pod kožu. Mislim da ne možemo ni zamisliti kroz što je dijete prošlo nakon što ju je majka ostavila i otišla živjeti u drugu državu zbog određenih problema, a ona ostala  sama s ocem.
Posebno mi je bilo teško dok sam radila tortu jer ne mogu ni zamisliti da moje cure odrastaju bez mene, da propuštam njihove rođendane, njihovo odrastanje, njihove prve simpatije, prve prištiće, njihove beskrajno duge priče...


Vidjele smo se još jedanput prije rođendana i ona me toliko zagrlila da to ne možete ni zamisliti. Zagrlila sam i ja nju i pomislila...da joj bar mogu pružiti više , ali nitko ne može zamijeniti majku...
Odnijela sam tortu na mjesto gdje mi je rekla, jer naravno, ona, djevojčica od 12 godina sve je sama dogovorila, no divni ljudi koji se i inače brinu za nju osigurali su joj mjesto gdje je dovela svoje  prijatelje. Položila sam tortu na stol i čekala djevojčicu da joj čestitam. Sjaj u njenim očima kada je vidjela tortu ne mogu naplatiti svi novci ovog svijeta. Zagrlila me onako jako i zahvalila se.
Pa djevojčice moja, sretan ti rođendan, da i uz sve nedaće za koje ovako malo dijete ne bi trebalo ni pomisliti imaš uvijek osmijeh na licu kao i danas kad si svoje slavlje podijelila s  prijateljima...

2 komentara: